Krstarenje autocestom

Da! Putovanje autocestom dulje nego putovanje Magistralom napokon je moguće! Nije prevara! Krstarite autocestom s prekrasnim pogledom na razbijene stijene, zidove tunela i tek poneki pogled na zelenilo. Pitate li se o kojem je autobusu riječ, radi se o Panoramabusu na relaciji Zagreb-Dubrovnik. Da citiram jednu ženu iz autobusa: „Samo će me muka natjerat da se opet vozim ovim autobusom.“

Meni je bilo zabavno jer sam u autobusu zapela na samo tri sata. Da su normalno vozili, putovanje bi trajalo nešto manje od dva, ali tad bih propustila svu „zabavu“. Tri sata sam se smijala tragikomičnoj situaciji i svađi između ostalih putnika i vozača, a trebam napomenuti da su se neki nesretnici vozili s njima već 5-6 sati i trpjeli njihova s*anja. I nisam bila jedina koja se smijala da ne bih plakala.

Ukrcali su nas dvadesetak u jedan autobus u Splitu da bi u Dugopolju dvadeset minuta čekali druga dva autobusa u koja se trebamo premjestiti. Jedan od tih autobusa je onaj Zagreb-Dubrovnik. Izvana izgleda hi-tech i profesionalno, milina za oči, ali i kućica na koju su Ivica i Marica naišli bila je od kolača. Nas dvadesetak se popelo u njega. I gle divnog čuda, broj slobodnih mjesta je teško premašio broj pet. Slijedi scena u kojoj svatko na sjedalu pazi da vas ne pogleda u oči i u kojoj nekoliko dobrih duša miče sve svoje kese ili jastuke kako biste nekako sjeli kraj nje ili njega. Razglas autobusa ostao je upaljen tako da čujem sve „rasprave“ s vozačima koji iz nekog razloga nisu krenuli još dvadeset minuta. Broj ljudi koji stoje na nogama ne mogu točno prebrojati jer i oni gotovo da nemaju mjesta. Njih čekaju najmanje tri sata stajanja na nogama. I tako autobus krene.

U redu, napokon smo na autocesti. Međutim, kraj Šestanovca vidite da se skreće s autoceste i milozvučan glas s razglasa javlja: „Putnici koji idu prema Brelima, Makarskoj i Imotskom prebacit će se u kombi.“

„U šta?!?“ čujem u pozadini. „Kombije?“ Jadni ljudi se smiju. Jadnici koji se trebaju prebaciti u kombije još više. Vidim dva kombija parkirana sa strane i dva vozača u klasičnoj pozi ruka u džepovima i praznim pogledima koje prate luping koji autobus (ilegalno) radi kako bi se parkirao kraj njih (kraj ulaza na autocestu). „E, ali trebate paziti da uđete u pravi autobus jer ako idete prema Makarskoj, a završite u Imotskom…“ Opet smijeh. Samo što se ovaj put oni koji se prebacuju ne smiju.

Napokon smo opet na autocesti i bez neplaniranih stajanja kući stižem sa više od sata zakašnjenja. Oni koji su nastavili prema Dubrovniku valjda su stigli s dva sata zakašnjenja jer treba se čekati na granici i slično.

Ovo s Panoramabusom nije izolirani slučaj. Kad idem prema Splitu, redovito kasne sat vremena u mom gradu, a u Split također stižu s više od sat vremena zakašnjenja. Vozači su uglavnom uredni, ali jedne prilike sam ih nazvala Prljavi i Masni. Nekoliko puta se dogodilo da vozači na toj turistički najprometnijoj relaciji ne znaju engleski, pa je jedan vikao prema curi koja se iskrcala u Splitu da se vrati i kaže turistima da idu u drugi autobus. Meni se jednostavno čini da je fizički nemoguće njima stići na vrijeme i da, samo će me muka natjerat da se opet vozim s njima. Sva sreća pa imam izbora. :)