Komunikacija

Dugo nisam napisala nešto kilometarsko. Vjerojatno zato što mi je pisanje kao terapija, a činilo mi se da za terapiju nisam imala vremena ili mi nije bila potrebna. Nisam komunicirala sa sobom.

No, pustimo sad glupe igre riječi. Uvijek sam mislia da je komunikacija ključ svega, ali i da se riječi i obećanja pamte. U zadnje vrijeme čini mi se da je to ono čega najviše fali. Nešto čega meni i drugima treba, ali kao da se ključne stvari u komunikaciji zaboravljaju.

Mislim na situacije kad netko kaže da će nešto biti, a onda ne bude pa ti naj**** ili ja zaboravim nešto pa drugog naj****. Svi smo ljudi, rekli bismo, greške se rade i najbolje je zaboraviti. Ali ja sam vam jedna od onih drugih ljudi, osjetljivih izvanzemaljaca u društvu. Netko tko se trudi svidjeti svima pa ispadne glup, netko tko izbjegava sukobe kako bi održao dobre odnose pa uzrokuje upravo suprotno… Ja sam netko tko misli da ima čvrste ideale i čvrstu volju, ali nije siguran koliko čvrste i strah ga je priznati koliko je klimao glavom samo da se ne krene svađati. Kažem da mi je komunikacija važna, a sama ne znam komunicirati sa svijetom.

Nisam introvert, nisam ekstrovert… samo netko tko ima malo prijatelja jer ne želi biti povrijeđen, ali netko tko uvijek sa svakim veselo priča i vjeruje im pa kaže previše. Čini mi se da nemam svoje ja, a svoje ja mi ne kad pukne po šavovima pa se stvori neki antagonist koji stalno živi u meni i koji želi vikati na svijet umjesto da nauči komunicirati.

Danas nisam komunicirala. Ne brinite. Samo sam dvoje ljudi rekla koliko me današnji manjak komuniciranja dirnuo. Ne znam argumentirano komunicirati… Kao ne znam sebe obraniti i ne znam prepoznati trenutak za komuniciranje.

Ne znam zašto sam osoba koja misli da je iznošenje prave poruke i pravih riječi važno, a to ne znam učiniti. Netko je jednom rekao da riječi ne mogu izraziti osjećaje. Ne znam tko, ali to je razlog zašto mi lice komunicira više od riječi. Pogledajte me i znat ćete u kojem sam stadiju. Jesam li umorna, ljuta, sretna, neispavana, željna toga da uspijem, brinem li se oko toga gleda li me netko kao vrijednu osobu… Meni lice komunicira, a ne riječi koje kažem. Pisanje je druga stvar. Pisanje je organiziranje misli ili fantazije na papir ili ekran. Komuniciranje u stvarnom vremenu je umijeće koje je potrebno u svakom trenutku.

Zato me moja nepismenost u komuniciranju često udari po ušima, nosu, očma i trbuhu. 

Noć kad je Internet stao – horror priča

Tmuran ljetni kišni dan… Šest je sati. Predgrađe manjeg grada. Sestra scrolla stranicu Facebooka, dok brat igra online igre.

Krabooom!!!

Sestri Facebook više ne reagira. Bratu igrica više ne reagira. Otvaraju vrata svojih soba. Gledaju jedno u drugo. Oči im sjaje od straha. Sestra prilazi bratu i, tiho, da je nitko drugi ne čuje, pita: „Jesi li isključio modem?“

„Nisam.“

„Pa što je onda?“

„Ne znam.“

Krabooom!!! Poskočiše oni.

„Sigurno će doći za pet minuta.“

„Valjda.“

Tiho na prstima vratili su se u sobu. Prošlo je pet minuta slušanja kako kiša lupa na prozor neobično tihe sobe. Zahladilo je. Sestra je laganim korakom došla do brata i rekla mu: „Zovi službu za korisnike!“

„Zovi ti!“

„Ti nikad ne zoveš!“

„Pa zato ni neću!“

„Ali, oni su grozni!“

„Zato ni ne zovem ja!“

Sestra uzima mobitel u ruke i drhtavom rukom pažljivo tipka onaj broj s jednom osmicom, jednom devetkom i šest nula. Ogrnuta u dekicu prislanja mobitel na uho.

Zastrašujuće miran i prijateljski glas automata javlja joj se i govori o promjenama u poslovanju. Otipkala je lozinku za dolazak do operatera, ali svi su zauzeti. U pozadini svira neka tmurna muzika.

Krabooom!!!

Deset minuta… Još su zauzeti… Dvadeset… Nema ih. Kao da su nestali zajedno s Internetom.

Očekujući najgore, sestra je krenula u dnevni boravak. Polako otvara vrata. Pogled lijevo, pogled desno… Nema nikog. Polako uzima daljinski u ruke i pali televiziju…

Stavljajući ruku na usta utišala je svoj vrisak… Na televiziji… Na televiziji… nema signala!!!

Otrčala je natrag do brata. „Nemamo televizije!“ zaplakala je.

Brat nije ništa rekao, ali njegovo lice bilo je u grimasi čistog užasa.

Zajedno su otišli do televizije.

„Pa kako je nema?“

„Ne znam.“

„Piše da nema signala.“

„Znam.“

„Što ćemo kad dođu mama i tata?“

„Ne znam.“

Izmijenili su poglede zamišljajući horore koje će proživjeti dok se televizija i Internet ne vrate.

„Jesi li zvala službu za korisnike?“

„Jesam.“

„I?“

„Nema ih.“, tiho će.

 Što će sad radit? Nema Interneta! Nema televizije. Nema Facebooka, a ni RTL-a i Nove! Već dva sata nervozno hodaju po koridorima te mračne kuće i svakih deset minuta gase i pale modem, gase i pale prijemnik…

Vrata se polako otvaraju. Tata je… Šutke gledaju kako prolazi hodnikom, izuva cipele i sjeda za kauč. Uzeo je daljinski u ruke.

„Tata, nema Interneta… ni televizije.“

Pogledao ih je sa stravom u očima. „Jeste li zvali službu za korisnike?“

„Jesmo… Ne javljaju se.“

Krabooom!

„Zovite opet!“

Opet je utipkala taj strašni broj u mobitel i nazvala je službu za korisnike. Govore o vremenskim nepogodama… I kako pokušavaju riješit problem što prije… Operaterima opet ni traga.

„Ne javljaju se…“

Tata je prihvaćajući tešku situaciju kimnuo i rekao sudbinske riječi: „Probat ćemo sutra.“

Brat i sestra koraknuli su unazad. Sutra!? Ali, to je sutra!

Vratili su se natrag u svoje sobe. Brat je pogledao uokolo. Što će sad raditi? Tuširao se i otišao u krevet kako bi sutra prije stiglo.

Sestra je opet pokušala dobiti službu za korisnike. Nema im ni traga. Dočekala je majku i rekla joj što se dogodilo. Znala je da će nju to najviše pogoditi jer neće znati što se događa u Toscani, zato joj je rekla dok je sjedila.

Svi su rano otišli spavati u nadi za bolje sutra. Kiša, grmljavina, osjećaj nedostatka nečega jako potrebnog, tjeskoba i strah pratili su ih u san.

Ne zna se što je sutra s njima bilo. 

Krstarenje autocestom

Da! Putovanje autocestom dulje nego putovanje Magistralom napokon je moguće! Nije prevara! Krstarite autocestom s prekrasnim pogledom na razbijene stijene, zidove tunela i tek poneki pogled na zelenilo. Pitate li se o kojem je autobusu riječ, radi se o Panoramabusu na relaciji Zagreb-Dubrovnik. Da citiram jednu ženu iz autobusa: „Samo će me muka natjerat da se opet vozim ovim autobusom.“

Meni je bilo zabavno jer sam u autobusu zapela na samo tri sata. Da su normalno vozili, putovanje bi trajalo nešto manje od dva, ali tad bih propustila svu „zabavu“. Tri sata sam se smijala tragikomičnoj situaciji i svađi između ostalih putnika i vozača, a trebam napomenuti da su se neki nesretnici vozili s njima već 5-6 sati i trpjeli njihova s*anja. I nisam bila jedina koja se smijala da ne bih plakala.

Ukrcali su nas dvadesetak u jedan autobus u Splitu da bi u Dugopolju dvadeset minuta čekali druga dva autobusa u koja se trebamo premjestiti. Jedan od tih autobusa je onaj Zagreb-Dubrovnik. Izvana izgleda hi-tech i profesionalno, milina za oči, ali i kućica na koju su Ivica i Marica naišli bila je od kolača. Nas dvadesetak se popelo u njega. I gle divnog čuda, broj slobodnih mjesta je teško premašio broj pet. Slijedi scena u kojoj svatko na sjedalu pazi da vas ne pogleda u oči i u kojoj nekoliko dobrih duša miče sve svoje kese ili jastuke kako biste nekako sjeli kraj nje ili njega. Razglas autobusa ostao je upaljen tako da čujem sve „rasprave“ s vozačima koji iz nekog razloga nisu krenuli još dvadeset minuta. Broj ljudi koji stoje na nogama ne mogu točno prebrojati jer i oni gotovo da nemaju mjesta. Njih čekaju najmanje tri sata stajanja na nogama. I tako autobus krene.

U redu, napokon smo na autocesti. Međutim, kraj Šestanovca vidite da se skreće s autoceste i milozvučan glas s razglasa javlja: „Putnici koji idu prema Brelima, Makarskoj i Imotskom prebacit će se u kombi.“

„U šta?!?“ čujem u pozadini. „Kombije?“ Jadni ljudi se smiju. Jadnici koji se trebaju prebaciti u kombije još više. Vidim dva kombija parkirana sa strane i dva vozača u klasičnoj pozi ruka u džepovima i praznim pogledima koje prate luping koji autobus (ilegalno) radi kako bi se parkirao kraj njih (kraj ulaza na autocestu). „E, ali trebate paziti da uđete u pravi autobus jer ako idete prema Makarskoj, a završite u Imotskom…“ Opet smijeh. Samo što se ovaj put oni koji se prebacuju ne smiju.

Napokon smo opet na autocesti i bez neplaniranih stajanja kući stižem sa više od sata zakašnjenja. Oni koji su nastavili prema Dubrovniku valjda su stigli s dva sata zakašnjenja jer treba se čekati na granici i slično.

Ovo s Panoramabusom nije izolirani slučaj. Kad idem prema Splitu, redovito kasne sat vremena u mom gradu, a u Split također stižu s više od sat vremena zakašnjenja. Vozači su uglavnom uredni, ali jedne prilike sam ih nazvala Prljavi i Masni. Nekoliko puta se dogodilo da vozači na toj turistički najprometnijoj relaciji ne znaju engleski, pa je jedan vikao prema curi koja se iskrcala u Splitu da se vrati i kaže turistima da idu u drugi autobus. Meni se jednostavno čini da je fizički nemoguće njima stići na vrijeme i da, samo će me muka natjerat da se opet vozim s njima. Sva sreća pa imam izbora. :)

Kratko o projekcijama filmova za muškarce

Kao prvo, ne mislim na filmove za muškarce, nego na obične i redovito akcijske filmove za koje CineStar organizira projekcije za muškarce.

Sad kad smo razjasnili tu nejasnoću, najprije ću reći da dotično kino ima mnogo pozitivnih karakteristika. Da, ulaznice i hrana im mogu biti nešto jeftiniji, nekad ne prikazuju film koji me zanima i učini vam se da im je otpala zvjezdica, ali kvaliteta projekcija je na visokoj razini i imaju kakve-takve popuste. Međutim, smatram da su njihove CineMen projekcije, u manjku drukčijeg izraza, velika glupost.

Shvaćam logiku (novac) iza tog pothvata, ali zašto lijepo ne organizirate i CineWomen projekciju u isto vrijeme pa da lijepo kao u Saudijskoj Arabiji gledamo filmove.

Namjerno pretjerujem, ali dosta mi marketinga koji misli da je jedini razlog zašto žene gledaju akcijske filmove zgodan glumac. I ja sam htjela gledati Vitez tame: povratak i dobiti časopis! Nema veze što je za muškarce! Dobro, to je bilo prije dvije godine, ali nedavno me opet naljutila slična nebuloza. Radi se o filmu Need for Speed i opet je projekcija za muškarce. Nema veze čak ni to što mi vrijeme projekcije ne odgovara i što se vjerojatno organizira samo u Zagrebu, ali smeta mi. Čak ih ne opravdava ni to što su u komentarima napisali da cure naravno mogu doći na projekciju, ali projekcija je za muškarce. Zašto? Pa tu su auti, čovječeeee… Kladim se da bih bila jedna od rijetkih u dvorani koji bi zapravo i prepoznali većinu automobila u filmu.

Pitam se žele li tom projekcijom reći da su za mene samo ljubavne komedije posute šećerom. 

Dragi naši prikazivači filmova, žene nisu samo naprlitane lutkice koje plaču na ljubavne filmove, a muškarci nisu pretprogramirani za same eksplozije! 

Neka, ionako je bilo prošli tjedan ili kad već. I film je dobar samo zbog auta. ;)

P.S. Treba mi prijevoz pa ako koji sretnik ima Veyrona i redovito vozi prema jugu...

Pozivi rano popodne

Operateri, ankete, smanjivanje računa, jastuci, posteljine… Najbolji su kad vas zovu za vrijeme ručka ili kad pojedini ukućani odmaraju na kauču, a drugi su stavili slušalice i piju popodnevnu kavu. Nadaš se da ti je to netko drag, djed, dalji rođak kojeg niste dugo čuli, a ono čujete veseli glas koji vam nudi madrace po povoljnoj cijeni.

Shvaćam da su to većinom kolege studenti i ljudi koji samo rade svoj posao, ali ne možeš im objasniti da, za divno čudo, imaš jastuke u kući. Čovjek samo nastavi govoriti o njima kao da se sami slažu u jastučnice i namještaju krevet. Najbolji su kad kažu da smo pomno odabrani dobiti njihov poziv. Natjerali bi sami telefon da nam se klanja. Anketare zanima životna priča, a promotore hoćete li im doći na večeru.

Jučer smo po četvrti put dobili poziv jednog operatera u stilu smanjivanja računa. Kažem ja njima da me ne zanima.

-        -   „Ne zanima vas smanjivanje računa?“

-        -   „Ne.“

-       -    „Pa zašto?“

-        -   „Imamo loša iskustva s mijenjanjem operatera i zadovoljni smo s operaterom kojeg imamo.“

-        -   „Pa koja loša iskustva?“

Mogao bi i kavu popiti sa mnom. Uglavnom, pristojno sam se riješila čovjeka i na tome smo stali. Očekujemo novi

poziv.

Ali vidite, ne treba biti bezobrazan. Da, zovu u nezgodno doba, ali to je njihov posao. Umjesto toga odlučno i pristojno recite ne ili samo okrenite priču. Pitajte njih koje operatere imaju i kakve jastuke koriste. Garantiram vam da će vas pustiti na miru bar neko vrijeme. Što bismo na kraju bez njih? Ipak unesu malo raznolikosti u dan jer potrčimo kad zazvoni telefon.

P.S. Poruka pozivačima na besplatne večere: Shvatila sam zašto ne želite pozvati mlađe od 24. Strah vas je studenata, je li? Bezobraznici jedni!