No, pustimo sad glupe igre riječi. Uvijek sam mislia da je
komunikacija ključ svega, ali i da se riječi i obećanja pamte. U zadnje vrijeme
čini mi se da je to ono čega najviše fali. Nešto čega meni i drugima treba, ali
kao da se ključne stvari u komunikaciji zaboravljaju.
Mislim na situacije kad netko kaže da će nešto biti, a onda
ne bude pa ti naj**** ili ja zaboravim nešto pa drugog naj****. Svi smo ljudi,
rekli bismo, greške se rade i najbolje je zaboraviti. Ali ja sam vam jedna od
onih drugih ljudi, osjetljivih izvanzemaljaca u društvu. Netko tko se trudi
svidjeti svima pa ispadne glup, netko tko izbjegava sukobe kako bi održao dobre
odnose pa uzrokuje upravo suprotno… Ja sam netko tko misli da ima čvrste ideale
i čvrstu volju, ali nije siguran koliko čvrste i strah ga je priznati koliko je
klimao glavom samo da se ne krene svađati. Kažem da mi je komunikacija važna, a
sama ne znam komunicirati sa svijetom.
Nisam introvert, nisam ekstrovert… samo netko tko ima malo
prijatelja jer ne želi biti povrijeđen, ali netko tko uvijek sa svakim veselo
priča i vjeruje im pa kaže previše. Čini mi se da nemam svoje ja, a svoje ja mi
ne kad pukne po šavovima pa se stvori neki antagonist koji stalno živi u meni i
koji želi vikati na svijet umjesto da nauči komunicirati.
Danas nisam komunicirala. Ne brinite. Samo sam dvoje ljudi
rekla koliko me današnji manjak komuniciranja dirnuo. Ne znam argumentirano komunicirati…
Kao ne znam sebe obraniti i ne znam prepoznati trenutak za komuniciranje.
Ne znam zašto sam osoba koja misli da je iznošenje prave
poruke i pravih riječi važno, a to ne znam učiniti. Netko je jednom rekao da
riječi ne mogu izraziti osjećaje. Ne znam tko, ali to je razlog zašto mi lice
komunicira više od riječi. Pogledajte me i znat ćete u kojem sam stadiju. Jesam
li umorna, ljuta, sretna, neispavana, željna toga da uspijem, brinem li se oko
toga gleda li me netko kao vrijednu osobu… Meni lice komunicira, a ne riječi
koje kažem. Pisanje je druga stvar. Pisanje je organiziranje misli ili
fantazije na papir ili ekran. Komuniciranje u stvarnom vremenu je umijeće koje
je potrebno u svakom trenutku.
Zato me moja nepismenost u komuniciranju često udari po
ušima, nosu, očma i trbuhu.
